Aleksa Santic

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

Nada


Kad oblaci nebo skriju,
I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
"Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
Kroza mrklu tavnu noć.




Mostar , 17. februar 1889.

Pred zoru


Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!




Mostar , 15. april 1889.

Tvrda stijena


Usred mora nesitoga, gdje vječiti pokret vlada,
U pomami srdžbe ljute nemilosnih gordih vala,
Gdje umorna mnoga šajka sred ponora hladnog pada -
Tu je tvrda st'jena stala.

Ne straši se ona kada na nju gnjevni vali jurnu:
Sokoli se nad njom viju - njeni sinci vjerni, mili!
Snažnijem je krilom brane, kličuć' jasno pjesmu burnu,
Prkoseći morskoj sili.

A spasenja anđ'o blagi nad njom svoja širi krila,
Krijepeć' joj sinke vjerne, sokolove, munje prave!
A slobode pjesmu svetu bijela joj hori vila,
Kiteći je v'jencem slave!

Oj ti tvrda, sveta st'jeno, primi pozdrav srpskog sina!
I dalje mi smjela budi, kad se more na te hiti!
Ta ne boj se, ti si jaka! Bog te gleda sa visina,
Desnicom te moćnom štiti!

Na brijegu


Na visu br'jega stojim i gledam u daljne strane;
Plavo se nebo krije pod tavnim oblaka velom,
Ne može sunce sveto da prodre i da nam grane
I zrakom obasja vrelom...

Pomamni vjetar šiba, paklenom žudnjom kletom
Povija c'jelu goru i strepi grana svaka...
I soko ne može sivi da s' vine gori vrletom -
Brani mu bura jaka...

Al' gle, šta se to tamo kroz oblak tavni sija?!
Gle svjetlosti mila, divna, sv'jetli nam šalje zrak!
U njoj se sivi soko počeo da lagano vija,
Da goni sa nje mrak!

Oj, dođi!... dođi... Zablistaj i nama, svjetlosti mila!
Kroz tavni oblaka veo prožiži moćni sjaj...
Željni smo tebe... željni... Oj širi sveta krila
I sleti u naš kraj...

Nemilosnom bogatašu


Al' si sretan, bogatašu,
Imaš srebra, zlata;
Uživanja razna
Od Boga ti data.

Bez muke i briga
Sjediš u tvom stanu,
A od leda mrzne
Srce sirotanu.

Kao guja cvili,
Pa te tužan moli,
Da mu dadeš hljeba,
Da gladi utoli.

A ti kanda ne znaš,
Ne čuješ mu glasa,
Ne razum'ješ muku,
Strepnje i užasa.

Na mekanoj svili,
Pokraj tople peći,
U spokojstvu ležiš,
U najvećoj sreći.

Al' sjeti se, sjeti
I tog sirotana,
Pomozi mu sada
Sred čemernih dana.

Ud'jeli mu jadnom,
Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
Oh, tako ti Blaga!

Imaj srce, s kojim
Osjećaj se spaja;
Ne zaborav' na to
U svili, sred sjaja.

Vrši dužnost svoju,
Budi srcem čovjek,
Sirotana tješit'
Slava ti je dov'jek.

Ud'jeli mu jadnom,
Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
Oh, tako ti blaga!

Ja te ljubim...


Ja te ljubim, sunce sveto!
Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
Što gamižu u praūini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
Pjesme mojih nada čili'.




Mostar , 21. januar 1889.

Pred proljeće



Jošte samo malo dana -
Prohujaće k'o za čas,
Pa sa naših milih strana
Veselja će brujit' glas.

Doće milo pramaljeće,
žuboriće hladan vir,
Ono rosno meko cv'jeće
Pružiti nam rajski mir.

Kroza dole i lugove
Horiće se slavlja poj;
Navjestiće dane nove
Vrjedni' čela skladni roj.

Zarudiće sv'jetla zora...
Da joj čujem sveti gred -
Zime ljute, tog zlotvora,
Rastopiće tvrdi led.

Kroza mutne oblačine
Zasinuće sunčev sjaj,
Mile naše domovine
Ozariće svaki kraj.

Oj doleti, pramaljeće,
Iz sna dugog širi let! -
Ti si puno milja, sreće,
Daj nam, daj nam dragi cv'jet!

Oj doleti, pramaljeće,
Čekamo te željno svi,
Ta bez tebe nema sreće
Našoj bujnoj mladosti.

Tek u tebi, u milini,
Blagovanja znamo sv'jet,
Oj proljeće, sini, sini,
Daj nam onaj divni cv'jet...

Ta , ko može?...



Ta ko može preoteti
Šarnog cv'jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
One divne slatke snove?

Ta ko može na put stati
Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
Da pozlati naše gore?

Ko sokola može nagnat'
Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
S crvi puzi sred prašine?

Ta ko može oduzeti
Slavujeve slatke glase -
Onu pjesmu što sa njime
U gorici rodila se?

Ta ko može srce moje,
Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
Mladalačku silno plamti?

Niko! Niko! - Kucaj, srce,
Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
I u groba hladnog legni!



Mostar 6. februar 1889.

Sunča se...


Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv'jet.

Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.

Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.

Blista sunce milo,
- Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.

Tamu goni c'jelu -
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.

Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm'ješe
Topi im se jad.

Eto, jednog sjedi
U ritama vas!...
U tuzi i b'jedi,
Našao je spas.

Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr'jeva ga i grije
Ljubav božija.

U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.

Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv'jet.

Već izmožden nije,
Snagu dobija, -
Njega sunce grije -
Ljubav božija.

Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

Ta niko ne znade
Milosno k'o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.

Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

MOJI PUTEVI


Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.


1924.

ANĐEO LJUBAVI


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.


1892.

SNOVI


Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
Na mutnoj javi ja sam suze lio...


1892.

AKO HOĆEŠ...


Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.

MAJČIN GOVOR


Slušao sam slatki žubor
I strujanje gorskih vala,
Ljupku pjesmu, što je jutrom
Nebu šalje tica mala.

Slušao sam blagi šapat
Što se s rosom ljubi cv'jeće,
Svetu himni, što je anđ'o
U tišini zv'jezda kreće.

Slušao sam zvuk zefira,
U bokoru ruža mlad',
I u sjenci gusta granja
Mili cvrkut slavujčadi.

Al' tvoj govor, mila mati,
Slađi je od svakog glasa,
Slađi nego zvuk zefira
I brujanje sa talasa.

Tvoj je govor mili pozdrav,
Koji tako srce diže,
Sa njime mi rajska pjesma
U mlađanu dušu stiže!

Tvoj je govor sveta himna,
Koju nebo slavom prati;
Ja sam srećan, ja se dičim,
Što se Srbin mogu zvati!


U Mostaru, 21 januara 1892.